opijum (opij) (lat. opium < grč. ὄπιον: makov sok, od ὀπός: biljni sok), zgusnut i na zraku osušen mliječni sok zarezanih, nedozrelih glavica bijeloga maka (Papaver somniferum). Droga Opium crudum (Pulvis Opii) smeđi je prašak omamljujućega mirisa, neugodna, gorka okusa. Smjesa je različitih alkaloida, od kojih je do sada izdvojeno 25. Uz alkaloide (oko 25%) sadrži smole, org. kiseline, kaučuk, bjelančevine, masti, šećer, gume i sluzi. Alkaloidi su vezani na mekonsku, mliječnu i octenu kiselinu. Najznačajniji su alkaloidi fenantrenske skupine, od kojih je gl. morfin (3 do 23%), pa kodein (0,2 do 2%) i tebain (0,2 do 0,5%). Od izokinolinskih alkaloida značajni su papaverin (0,5 do 1%), narkotin ili noskapin (4 do 10%) i narcein (0,1 do 0,4%).
Opijum je narkotik koji djelovanjem na središnji živčani sustav ublažuje i uklanja bol (analgetik), djeluje uspavljujuće (sedativ i hipnotik), smanjuje grčeve (antispazmodik), izaziva zatvor kod proljeva (antidijaroik), deprimira centar za disanje, smanjuje nadražaj kod kašlja (antitusik). Kao lijek služi i u veterinarskoj medicini. U farmaceutskoj industriji opijum se rabi kao sirovina za dobivanje morfina, kodeina, papaverina i narkotina. Ljekoviti su pripravci od opijuma: Opium pulvis, Pulvis Ipecacuanhae Opiatus, Tinctura Opii, Extractum Opii. Za dobivanje opijuma bijeli se mak uzgaja na Bliskom i Dalekom istoku, osobito u Turskoj, Iranu, Indiji i Kini, te u Makedoniji. Za medicinske svrhe najkvalitetniji je maloazijski i makedonski opijum. Iz sjemenki maka hladnim se tiještenjem dobiva masno ulje, Oleum Papaveris, koje može zamijeniti maslinovo ulje, jer ne sadrži nijedan alkaloid. Ostatak iza tiještenja izvrsno je krmivo.
Jedenje opijuma (opiofagija) rašireno je u Turskoj i Iranu. Opijum je ujedno najraširenije sredstvo za nedopušteno uživanje (opiomanija), ono izaziva euforiju (ugodno psih. stanje), no nakon kratkotrajne euforije nastupa potištenost, umor, opća klonulost i pospanost. Pušenje opijuma osobito je prošireno u Kini. Za pušenje služi aromatizirani opijum pripremljen prženjem i fermentacijom sirovog opijuma, tzv. chandu. Da bi se nakon duljeg uzimanja postigao željeni učinak, doze se moraju povećavati pa se stvara navika.
Opijum je poznat od 3400. god. pr. Kr., kada se mak zbog opojnog i uspavljujućeg učinka uzgajao u Mezopotamiji. Uzgoj biljke preuzeli su Asirci pa Babilonci i zatim Egipćani. Oko 1300. god. pr. Kr. Egipćani su uzgajali Opium thebaicum, kojim su trgovali s Feničanima i dalje ga širili na Sredozemlje, Grčku i Kartagu. Aleksandar Veliki je oko 330. god. pr. Kr. prenio opijum u Perziju i Indiju. Arapski trgovci zaslužni su za širenje maka po Sredozemlju, u Europu i u Kinu. O maku kao lijeku pišu i stari grčki i rimski pisci (Hipokrat, Dioskorid). Oko 1500. u Turskoj se udomaćio običaj jedenja opijuma, a oko 1600. stanovnici Perzije i Indije prihvatili su naviku jedenja i pijenja opijumske smjese za osvježenje. U XVI. st. opijum je bio sastavni dio mnogih lijekova. Liječnik, ljekarnik i alkemičar Paracelsus izrađivao je crne pilule (»kamenje besmrtnosti«) od Opiuma thebaicuma, soka limuna i tinkture (kvintesence) od zlata kao sredstvo protiv bolova. Engleski ljekarnik Th. Sydenham izradio je Sydenhamov laudanum, smjesu opijuma, šerija i biljaka. Utvrdio je i područje medicinske primjene opijuma. F. W. Sertürner otkrio je (1803) djelotvorni sastojak opijuma, alkaloid Principium somniferum ili morfin. Od 1637. u trgovini s Kinom opijum je postao glavni engleski izvozni proizvod. God. 1750. Engleska istočnoindijska kompanija preuzela je cjelokupan nadzor nad proizvodnjom opijuma u Bengalu, a gotovo sav se proizvedeni opijum izvozio u Kinu. Ista je tvrtka 1793. uspostavila monopol na trgovinu opijumom. Uzgajivačima maka u Indiji bila je zabranjena prodaja opijuma suparničkim trg. tvrtkama. Kineska je vlada 1820. zabranila uvoz opijuma. Posljedica te odluke bilo je krijumčarenje opijuma Engleske istočnoindijske kompanije u Kinu, a 1839. Engleska je započela Opijumske ratove protiv Kine. Neki proizvođači opijuma poput Irana, Turske, Indije i Makedonije obvezali su se u Ankari (1947) da će svoju proizvodnju ograničiti na količine potrebne u medicini.
Unatoč međunarodnim ugovorima, sklopljenima radi nadzora i ograničenja proizvodnje i raspodjele opijuma na količine za medicinske svrhe, velika se količina maka nezakonito prerađuje u opijum za pušenje.
